1. Dobri i loši dečki

    By Pesme Mladosti il 18 Mar. 2023
    0 Comments   22 Views
    .
    Nisam vam kazao da sam dobar deo života proveo u Rijeci. Znate kako je kada vam je otac vojno lice; par godina ovde, tek se navikneš i stekneš prijatelje kad ono naredba za prekomandu u drugi grad. Bio je to neki 8. razred osnovne škole kada sam se ja žestoko počeo zanimati za muziku. Ne sećam se kako, ali mi je došla u ruke knjiga Instrumenti za vokalno instrumentalne sastave, takozvani VIS. Unutra su bila detaljna objašnjenja kako na primer napraviti električnu gitaru. Na raspolaganju je bilo više modela. Meni se najviše svideo model Glorija i tako sam prvo krenuo u nabavku materijala. Osnovni problem je bio magnet. Dobio sam na poklon od jednog prijatelja jedan polovni, to jeste već korišteni. Za žice i pragove sam se morao uputiti u Trst jer kod nas te stvari sedamdesetih godina praktično nisu postojale u prodaji. Malo drveta i šperploče i na posao.

    Osnovni problem je bio vrat gitare. U početku sam radio iz dva komada i problem je bilo uklještenje između vrata i dela gde su bili zatezači. Zategnem žice i taj deo se deformira. Na kraju sam se morao obratiti jednom stolaru koji mi je sve uradio iz jednog komada. Za sviranje električne gitare je potrebno i pojačalo. U knjizi, koja je bila dosta stara, su se nalazili samo projekti pojačala sa lampama. Verovatno neki od vas i ne znaju šta je to; to je bila preteča tranzistora. Ja sam kao slobodnu aktivnost u školi izabrao radio amaterizam pa sam već imao nekih znanja o elektronici. Tako se paralelno s mojim instrumentom rodilo i tranzistorsko pojačalo od 20 vata, a uz njega i akustična kutija s jednim bas zvučnikom i jednim visokotoncem. Veći dio materijala je kupljen i prošvercan iz Trsta: sat vremen sa autobusom nije predstavljao neki problem, ali pare jesu. Nikada ih nije bilo dovoljno pa se štedilo i na marendi, kako u hrvatskom primorju zovu užinu.

    Posle sam počeo učiti svirati i naučio par akorda, ali nikada me nije zapravo uhvatilo do kraja. Ono šta sam vam hteo ispričati je u svakom slučaju vezano za gore opisani projekt. Dok sam ja jednog dana rezao, pilio i letovao, uđu u moju radionicu, šupu - da budem precizniji, 3 dečka. Poznavao sam ih. Živeli su sva trojica u susednoj ulici i pohađali istu školu kao i ja, ali su bili godinu dana mlađi od mene. Problematični, loši u školi, svađali su se sa svima. Kada su videli gitaru koja je gotovo bila dovršena ostali su bez reči, a štampana ploča s već zalemljenim kondenzatorima i otpornicima je učinila da im se izbeče oči. Nisu mogli verovati da netko te stvari može napraviti kod kuće.

    Prošlo je par godina nakon te posete, ja sam pohađao gimnaziju, a punk i novi val su ulazili na velika vrata muzičkih zbivanja. Jednog dana saznam da je u Rijeci osnovana jedna punk grupa koja se zove Paraf i da su izdali singl ploču koja se nije mogla kupiti u trgovini. Ta vrsta muzike nije bila baš lepo viđena od socijalističkih vlasti jer su smatrali da kvari mladež, kao i sve drugo. U to vreme sam bio pretplaćen na zagrebački omladinski list Polet. Ni on nije bio puno bolje primljen od vlasti i to je bio jedan od razloga zašto je imao dobru prođu. Osnovni razlog jeste da je bio fantastičan, čista avangvardija u to vreme. Listam ja tako zadnji broj i vidim malu reklamicu za spomenutu ploču. Može se naručiti poštom od izdavača RTV Ljubljana. Stigla je poštom nakon 2 sedmice. Pogledam facu na omotnici i vidim da se radi o jednom od ona tri momčića koju su me posetili u drvarnici, a gledajući poleđinu ploče i videći imena članova grupe, shvatim da se radi o njima trima.



    Na videu koji je gore priložen se nalaze obe strane te ploče: prva se zove Rijeka, a druga je Moj život je novi val. Čisti, sirovi pank. Svaka kompozicija traje oko minutu i pol; zamisli molim te da bi oni uspeli snimiti nesto složenije. Ali ima snagu, prenosi energiju. Ja dobar učenik, aktivan u društvenom životu, kreativan, sam svoj majstor, a oni tri gulanfera koji su naučili 2 akorda i uspeli izdati ploču, postati maltene prave zvezde u bivšoj državi. Sve curice su trčale za njima, a to je bio i osnovni razlog zašto su omladinci hteli svirati. Eto, tako sam vam ja bio direktni svedok jednog malog dela historije moderne muzike u bivšoj Jugi.

    Prosla je ponoć i ja igram casino igre online na istom kompjuteru gde svira pesma od Parafa; multimedijalno, nema šta. Ovo je trenutak kada svi ukućani, nema nas puno, žena i kćerka, već spavaju, a ja mogu raditi ono šta želim bez da me ometaju. Igram besplatno. Dali su mi probni račun sa dve hiljade žetona da probam da li mi se sviđa i sigurno se nadaju da ću ja položiti prave novce i za njih igrati i izgubiti; tako će oni zaraditi. Ali ja sam lukav i ne mislim staviti svoje pare na kocku. Igram i ide mi jako dobro. Onih početnih 2000 se pretvorilo u više od 5000. Dođe volja da se čovek oproba i za pravo i zaradi nešto, ali uvek sumnjam da je ovo samo da te navuku, a posle više nema pobede.

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 18 Mar. 2023
    .
  2. Bijelo Dugme - Top

    By Pesme Mladosti il 22 Aug. 2022
    0 Comments   27 Views
    .
    Da kažem nešto o sebi? Pa koga je za to briga! Zato ćemo preskočiti taj uvodni deo. Budući je važno za razumevanje onoga šta sledi, samo ću da navedem da govorim malo i slovenski, zahvaljujući Daši. Susreli smo se pre mnogo godina u Budvi i proveli dobar deo letovanja zajedno. Lepa vremena, malo para i puno entuzijazma i zabave. A na ta neka prošla vremena me podsećaju određene pesme.

    Bio sam u sedmom razredu osnovne škole. Pedagog (pedergog, kako smo ga zločesto zvali, jer nikome nije bio simpatičan) je organizirao igranku, kako se to onda zvalo, u sali za telesni odgoj. Stari školski gramofon i ploče donete od kuće, od nas đaka, svako po nešto (ja sam bio praznih ruku). Čini mi se da su među devojčicama u tom periodu bili najpopularniji Osmond brathers i Jackson 5 (među njima je bio i mali Michael). I tako u jednom trenutko začujem neki novi ritam, drukčiji glas koji nisam nikada pre čuo. Refren, koji sam tek posle shvatio, “bit ću tvoj”, mi je zvučao kao da je na engleski, nešto poput “bič the boy”. Mislio sam da je neka nova engleska pesma. Priđem gramofonu i vidim da je grupa naša, tada su svi bili naši, i da se zove Bijelo Dugme, a naslovna stvar je Top, onaj šta puca. Singlica je izašla samo pre par dana i netko ju je kupio i doneo na plesnjak. Posudio sam ploču od vlasnika i odneo kod jednog prijatelja, sa dobrim stereo uređajem, da je na miru poslušam i razumem reći.



    Dugo nakon toga mi se vrtela u glavi, pogotovo kada sam razmišljao, vrlo često, o Ines. Otplesali smo tri sentiša zajedno. Kod trećeg smo već bili zalepljeni ko dva prilepka. A ja ništa, da je pozovem posle u kino, na sladoled, da zajedno slušamo ploče. Šonja! Nisam znao kako se to radi, stidljiv od pete do uha, a sada sam siguran da sam joj se sviđao. Ali nisam imao hrabrosti da probam. Trebalo mi je puno vremena da prebolim tu platonsku ljubav, da si oprostim za moju nesposobnost i da naučim iz cele priče neke važne stvari.

    Birajući koju ću od bezbrojnih varijanti pesme da stavim ovde, odlučio sam se na originalnu verziju, sa Bebekom. Video je vrlo siromašan, u stvari ne postoji: pokazuje samo dve stranice same singl ploče, ali mi čini posebno zadovoljstvo videti tu omotnicu. S vremenom sam postao veliki zaljubljenik u Bijelo Dugme, kao i većina mojih vršnjaka u to doba, a vidim da se i nove generacije ne odriču lako ovog nasleđa. Kupio sam si singlicu malo nakon školskog događaja, za uspomenu, a posle sam redovno kupovao njihove ploče, one od vinila, i još i danas ih sve imam. Puno su lepše i personalnije nego novi nosači zvuka.

    Evo jedne zanimljivosti u vezi sa Željkom Bebekom, originalnim pevačem grupe, koju sam saznao od jednog prijatelja, puno godina nako toga. Željko je bio strastveni kockar i često je ulazio u casino da bi oprobao sreću. Posebno je voleo igrati na ruletu. U to vreme se u Jugoslaviji nije moglo kockati. Postojali su casino samo za strane državljanine. Jedan od njih je bio u Portorožu, pretežno posećen od Talijana. Moj prijatelj je tamo radio jedno vreme kao blagajnik i jednom ga je sreo u igračnici. Objasnio mi je da se je famoznim domaćim osobama, koje po zakonu ne bi smele ući, progledavalo kroz prste. Naveo mi je i neke poznate političare koji su tamo znali izgubiti brdo novaca. Kako si se morao registrirati da bi mogao igrati, u casinu su imali spremne lažne identitete stranih državljana i pod njima su registrirali domaće moćnike. Prijatelj kaže da su gubili puno novaca i da na to ne bi niti trepnuli; ionako novac nije bio njihov.

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 22 Aug. 2022
    .
  3. Ines

    By Pesme Mladosti il 4 Mar. 2022
    0 Comments   54 Views
    .
    Izgleda da su stigla teška vremena, da je naš vedri period života prošao. Nismo shvatali da relativno dobro i mirno živimo sve dok nisu stigle poteškoće. Nekako smo mi po prirodi napravljeni tako da nam je uvijek teško i da se često žalimo. Ma vidite samo kakva nam je vlada, mi zaslužujemo bolje (ovde ne mogu da ne kažem da smo je mi birali). Plata mala i nesigurna, žena stalno zanoveta, deca neće da slušaj i teraju svoje, a o rođacima da i ne pričam. Prijatelji danas jesu, a sutra nisu; ispričaš im nešto u poverenju, a oni razglase. Naručiš pljeskavicu, a ona mala i tvrda; prepekli je. Ne možeš više naći ni dobar restoran. Da ne govorim o servisu preko Interneta. Za plakati. Skidaš film, ima manje od jednog gigabajte i treba mu više od sat vremena da se skine. I poruke preko mobitela su uvek u zakašnjenju; ni u to se ne možeš pouzdati. Žalimo se, kukamo kako ništa ne valja, a zaboravljamo da ima ljudi na ovom svetu koji su sretni ako danas imaju jedno parče hleba ili zdelicu riže. Oni se manje žale nego mi.

    Onda dođu vremena kada počinjemo da gledamo malo dublje jer su na vidiku neke promene koje bi naš život stvarno mogle ozbiljno pokvariti. Prvo ti dođe virus, pa ti ograniče slobode, ne samo onu kuda i kada možeš ići. Zatim stigne rat. Hej ljudi, pa zar nisu svi govorili da je ovo samo verbalno natezanje i rvanje među velesilama i da će sve ostati na rečima? Ispod svega toga, skoro pa su ove dve stvari da to pokriju, počinju rasti cene. Rat je, a Rusi nam daju naftu i gas, a iz Ukrajine kupujemo žito. Oni ratuju, cene skaču, a mi plaćamo. Ako ostane na ovome, još će možda biti i dobro. A šta ako neko pritisne uno malo, crveno dugme? Ako počnu okolo leteti rakete i bombarderi s nuklearnim glavama? Teći svetski rat! Da li je to moguće? Ja više u ništa nisam siguran i malo me toga može iznenaditi. Oni koji upravlju svetom već verovatno imaju spremna skloništa u izoliranim delovim sveta. Padaju mi na pamet severni i južni pol. Jeste malo hladno, ali si napraviš lepu, dobro izoliranu kućicu s dva generatora za struju (jedan za rezervu, ne do bog da se onaj prvi pokvari), ogromni rezervoar za naftu, a uz to i obnovljiva energija s solarnim pločama i vetrenjačama (ako budemo potpuno izolirani ili ne bude više nikoga ko će vaditi naftu). Uz to obavezno velike zalihe hrane i pića; votka ili viski, ovisi o preferenciji. Ne može tu nedostajati i nekoliko grijanih staklenika: ovde po ljeti/zimi (zavisi o kojem polu govorimo, južnom ili severnom) sunce nikada ne zalazi pa voćke i povrćke ima dovoljno svetla za fotosintezu. Znate kako je; sveža hrana je ipak najkvalitetnija.

    Odoh ja u... Ovde se govori i piše o muzici, a ne o politici. Menjaj temu! Kako izaći iz depresije u jednom ovako psihološki nezdravoj civilizaciji, lepo ja vas pitam? Svako ima svoj recept. Ja si naspem čašu pive i sećam se mojih mladih dana kada sam imao puno manje problema i za našu civilizaciju me je baš jako boleo. U glavi sam ima samo možda dve, tri stvari koje su me interesirale i samo jednu obavezu, onu školsko. Daj, to sam nekako preživeo. Ono šta je zaokupljalo moje misli je bila muzika i curice. Tako je došlo vreme da vam ispričam nešto o mojoj prvoj velikoj ljubavi. Zvala se Ines. Oboje smo išli u sedmi razred osnovne škole. Stanovali smo u isto delu grada, ali smo išli u dve različite škole. Upoznali smo se u izviđačima. Oboje smo bili u istom odredu, onom pomorskom. Za one koji me ne prate, ponovit ću da sam u to vreme živeo u Rijeci (pogledajte post Dobri i loši dečki). Za razliku od ostaih izviđača, mi smo nosili plave uniforme. To me je privuklo da se upišem u pomorce.

    Uskoro sam upoznao Ines. Odmah mi se je jako dopala, kako bi to primorci rekli. Plavuša, s nježnim i lijepim licem. Vesela, zabavna i druželjubiva. Nije prošlo puno vremena od našeg prvog susreta kada sam shvatio da sam zaljubljen. Često sam na nju mislio, a ponekada sam je i sanjao. Neću pričati o mojim detinjim maštarijama, iako su mi još sveže u pamćenju, jer me je pomalo stid. Ja se baš nisam najbolje snalazio s curama. Nisam znao što bih trebao raditi, kako ih bariti. Valjda nije ni trebalo jer su svi na kilometre razdaljine vidjeli da mi se Ines jako sviđa. Očito je to i ona primetila. Viđali smo se retko, samo kada su bili organizirani izleti. Sastanci za dečke i cure su bilo odvojeni, pa preko sedmice nije bilo načina da se vidimo. Tako je došla jedna proljetna nedelja kada je bio organiziran izlet na Učku, planinu koja dominira zapadni deo Rijeke. Ne sećam se povoda, ali se sećam da su svi odredi bili prisutnio i da nas je bilo stotinjak. Krenuli smo iz podnožja peške prema vrhu. Nije to bilo nikakvo planinarenje, jer do vrha vodi obična cesta, s malo jačim usponom. Nas dvoje smo išli zajedno. Osetio sam da i ja njoj nisam mrzak. Srce mi je lupalo kao ludo, ali ne od fizičkog napora prouzrokovanog usponom. Došli smo na vrh i tu nas je čekao ručak, a posle smo posedali ispod drveća da se odmorimo. Ona je legla na travu i položila glavu na moje krilo. Bio sam na sedmom nebu. Tako je sve počelo, ali nije dugo trajalo. Izašlo smo par puta u kino i sve je ostalo na tome. Malo nakon toga ona se je preselila u Pulu i više se nikada nismo videli. Čak se ne sećam da smo se poljubili. Čista platonska ljubav, ali prva, ona koje se uvek
    sećaš.


    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 4 Mar. 2022
    .
  4. Zabavna muzika

    By Pesme Mladosti il 6 Sep. 2021
    0 Comments   207 Views
    .
    Radni dan je završio pa odmaram. Leto se približava kraju, ali je još uvek lepo i toplo. Napravio sam si kavu, onu klasičnu tursku, duplu dozu, pa sam sedio na balkonu i uživao u lepom pogledu koji se pruža svuda naokolo. Onda je na balkon došlo i sunce, okrenut sam prema severozapadu, pa je postalo pretoplo. Spustio sam zastor do pola, da napravi senu, ali sam na taj način smanjio pogled i na kraju mi je dosadilo. Premestio sam se u primaću sobu i upalio kompjuter. Došla mi je volja da poslušam malo dobre muzike. Nekada bi čovek u tom slučaju upalio radio ili stavio neku ploču. Imam i jedno i drugo, ali nekako uvek završim pred ekranom računara. Prednost je da uz slušanje možeš i gledati, a i slike imaju neko svoje zašto; pogotovo je ugodno gledati određene pevačice. Dok sam slušao, došlo mi je u glavu da dugo nisam ništa napisao na mom blogu, pa sam tako otvorio svesku da zapišem moje misli, ako mi šta pametno padne na pamet. Ako ne bude pametno, svejedno ću to zapisati, onako za zabavu i da ubijem dosadu.

    Ja sam nekako po rođenju roker; osećam to u genima. Uvek me je ta vrsta muzike najviše zabavljala, uzbuđivala i dirala u dušu. Jesam roker, ali volim i puno drugih muzičkih vrsta. U klasičnoj muzici ima prelepih dela koje s uživanjem poslušam kada se ukaže prilika. Najlepše je kada je negde neki koncert, recim Betovena, Baha ili nekog od drugih starih majstora. I arije iz opera, one najpoznatije i najraširenije, mi nisu mrske. Kao mali, puno sam vremena provodio kod babe na selu, u Vojvodini. Tamo su se prašili narodnjaci, oni pravi, ne današnji turbo folk (to mi se ne sviđa). I to je ostalo u mojim ušima i dan danas mi dođe koji puta da poslušam Lepu Lukić, Tozovca ili recimo Himzu Polovinu. Ono šta smatram vrhuncem jeste Hašim Hučuk Hoki (već su usta puna samo kada izgovaraš njegovo ime) i nezaboravnu "Pijem da je zaboravim". Na određenim mestim i izabranim društvima, to je bila glavna pesma nakon nekoliko rakija, pre one zadnje koja će nas odvesti kući na spavanje (ako stignemo). Dogodilo se jedan put da je neko, imena su mrska, prespavao i na klupi u parku, na 100 metara od vlastitog stana: nije bilo dovoljno snage da se prevali ta, u određenim okolnostima, ogromna razdaljina.

    Obožavam cigansku muziku. "Čaje šukarije" od Esme Redžepove i "Dželem, dželem" od Olivere Katarine su dva vrhunska dela koja mi u ovom trenutku dolaze u sećanje. Olivera je imala poseban glas koji mi je prodirao u dušu, ulazio u rezonanciju s mojim telom i činio da se sav naježim. Besmrtan je i uvek će ostati. Normalno, tu je i zabavna muzika, verovatno najrasprostranjenija od svih. Uvek je prisutna i uvek se vraća. To je u stvari pop muzika, popularn, odnosno raširena u narodu (nije isto šta i naša narodna). Od malena se u mojoj kući uvek slušao radio i ploče. Mama i tata su jako voleli muziku i ples. Često bi izlazili na plesnjak, a mene ostavili da prenoćim kod komšinice. Komšinica je imala sina mojih godina pa smo se nas dvojca lepo slagali i družili. Išlo je to tako sve dok nisam od njega dobio uši , nakon čega me mama nije više tamo htela ostaviti. U mojim prvim sećanjima se nalaze pesme Džorđa Marijanovića, Dušana Jakšića, ali isto tako Šarla Aznavura, Ćelentana i Rite Pavone. I moji su imali vrlo širok spektar onoga šta im se sviđalo.

    Jedan od velikana iz tih vremena je bio Ivo Robić. Kada sam već bio malo veći, bio sam s mojima u Opatiji, i vidi molim te, prođe ispred nas Ivo Robić. Vozi svoj beli Ford Mustang, a ljudi se okreću: u to vreme ne verujem da ih je bilo više od par u celoj Jugoslaviji, mislim na auto. Uvečer smo svo troje išli na plesnjak hotela Kvarner. Lepa terasa, uz samo more i muzika u živo. A tko peva? Pa naravno, Ivo Robić. I ja sam uz moje znao zaplesati s kojom curicom koja je tamo bila isto kao i ja, s roditeljima. Već sam se dosta lepo snalazio s valcerom, tangom, a i latinoamerički plesovi su mi prilično dobro išli. Mama i tata su bili moji treneri, kod kuće, uz radio ili ploču.



    Uz svaki moj zapis stavim bar po jednu pesmu. Obično krenem već s jasnom idejom šta će biti udarni broj i prema tome oblikujem moj post. Ovaj puta sam došao do kraja, a da nisam znao šta bih ovde uvrstio. Po logici bi bilo da stavim neku od prethodno navedenih pesama, ali ih je previše i teško bih se odlučio koju od njih izabrati. Na kraju je izbor pao na jednu stvar iz 1982. godine. U to vreme sam studirao građevinu, pa se i taj period, pogotovo s današnje tačke gledišta, može svrstati u moju mladost. Grupa je iz Splita (nisam proverio, ali mislim da je tako), zove se Stijene, a ono što ih ističe u odnosu na neke slične grupe jeste pevačica: Zorica Kondž. Ima puno lepih pesama, ali sam izabrao "Singing that rock 'n' roll": to je stvar koju najdublje osećam. Muzika je prelepa, a i tekst je fantastičan. Muzika je jedna od retkih stvari koja nam je ostala i koju nam još nisu uzeli. Uživajte!

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 6 Sep. 2021
    .
  5. David Bowie - Starman

    By Pesme Mladosti il 15 Mar. 2021
    0 Comments   79 Views
    .
    Kada smo već kod ljubavnih pesama, odnosno onih koje izazivaju sećanje na stare ljubavi, u ovom članku donosim video od jednog od mojih najdražih pevača, David Bowiea. Odrastao sam sa njim, i dalje je jedan od pevača koje najviše cenim, a pre puno godina uspeo sam da ga vidim i na koncertu u Zagrebu; radilo se o turu Sound and Vision, negde pred kraj osamdesetih godina. Čak ni kiša koja ni za trenutak nije pomislila da stane, nije uspela da mi pokvari užitak i košaru emocija koju mi je taj nastup ostavio. Davidove ploče su sigurno među onima koje sam najčešće poklanjao prijateljima i prijateljicama za rođendan i za druge prigodne prilike. Prva long plejka koju sam nekome poklonio, mom dobrom prijatelju Nađu, je bila Diamond Dogs.

    Tada još nisam poznavao ovog umetnika. U prodavaonici me je privukla omotnica, u stilu naslovnih stranica naučno fantastičnih romana čiji sam bio veliki ljubitelj, a i danas mi nisu mrski. Zamolio sam prodavača da mi dozvoli da poslušam na preskokce par pesama; odmah su me se dojmili ritam i boja glasa. Upakirana kao rođendanski poklon i plaćena s ono malo para od mog džeparca. Za vreme proslave, na njegovom starom gramofonu (ako ne grešim marka je bila Trubadur) svirali smo je kompletnu dva puta i uživali. Šteta šta smo bili prisutni samo nas dvojica; ja sam mu bio jedini prijatelj koji se odazvao na njegov poziv.

    Pesma koju sam pripremio za današnji post nije sa tog albuma, nego sa albuma Ziggy Stardust, snimljenog 1972, dve godine prije dijamantnih pasa. Ovaj video klip posvećujem Kseniji, koje na žalost više nema među nama. Proveli smo dve sedmice u kolonijama sa školom na Cresu, u jednom dečijem odmaralištu, iako smo mi već spadali u omladinu. Ovo je bila naša pesma i nije prošla ni jedna večer da je nismo bar jednom otplesali. Bila je vrlo nežna i krhka. Sviđalo joj se voditi duge razgovore o bilo čemu, ali joj se nisu sviđale telesne prisnosti. Koji poljubac i to je sve. Nikada nisam shvatio zašto mi se toliko sviđala i zašto me je tako privlačila (u svakom slučaju, bila je lepa). Nešto u njenom pogledu ili načinu kako je izgovarala moje ime, sa onim posesivnim predloškom „Moj“.



    Završeno letovanje, naša priča nije imala nade. Otac joj je bio vojno lice i nije joj dozvoljava da izađe iz kuće, osim šta je išla u školu, nikada i nigde. Kako smo živeli na dva različita dela grada i pohađali različite škole, praktično se nakon naše romanse nismo nikada više videli. Ima sam njen broj telefona i bio sam je jednom nazvao, ali je odgovorio tata. Još i danas se prestrašim kada se setim tog glasa: "A zašto bi ti hteo razgovarati sa Ksenijom"? Zamolio sam jednu prijateljicu da je nazove i proba dogovoriti neki sastanak, ali ni prijateljica nije bolje prošla; i njoj je slušalica bila zalupljena. Nakon par godina sam video u novinama osmrtnicu: umrla je od raka.

    Par desetleća nakon toga, jedne jesenske večeri igrao sam u jednom casino online jedan poker turnir. Svi igrači se predstavljaju sa pseudonimom, pa je tako privukla moju pažnju činjenica da je jedan od njih za mojim stolom bio s imenom i prezimenom. Ono šta je bilo posebno čudno jeste da je prezime bilo ono od Ksenije, ne jako rašireno i lako prepoznatljivo. Setio sam se da je imala mlađeg brata, pa sam ga preko chat-a upitao par stvari i ispostavilo se da se radi upravo o njemu. Sećanja su mi navrla i turnir je za mene bio brzo i neuspešno završen (bilo je i puno drugih s isto tako lošim završetkom). Narednih dana sam se raspitao o njemu i ispalo je da je propalica, kockar, alkoholičar i sve drugo šta se u tu korpu može strpati. Eto kako kruti roditelji, koji žele imati potpunu kontrolu nad životom svoje dece, na kraju uspiju samo da ih unesreće.

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 15 Mar. 2021
    .
  6. Rijeka u srcu

    By Pesme Mladosti il 10 July 2020
    0 Comments   70 Views
    .
    Bojim se da ovaj moj projekt pomalo gubi energiju. Na početku sam s velikim zanosom pisao i ono najvažnije, bio zadovoljan sa sadržajem. Zatim su počele teškoće s nalaženjem novih tema. Pesme iz mladosti koje ti doista nešto znače i koje ti ostaju u sećanju zauvek, jer su vezane za određene važne događaje, su ograničene, tako da sam se u zadnjih par postova počeo udaljavati od teme. Pisao sam o muzici, onako generalno, o pesmama i izvođačima koji mi se sviđaju, ali koji nisu direktno vezani na moje osećaje. Ono šta najviše ostane u duši su stvari iz mladih dana. Na prostorima bivše Jugoslavije je vreme, u muzičkom pogledu, doslovno stalo. I dan danas se svira Bijelo Dugme, Bajaga, Zabranjeno Pušenje i ostala stara garda. Čini mi se da se je od devedesetih godina na ovamo kreativnost naših muzičara zaustavila. Ne dolazi mi u glavu nijedna nova pesma vredna pažnje (tu verovatno malo preterujem). Moj blog pesme pomalo posustaje.

    U Rijeci imam jednog dobrog prijatelja iz mladih dana. Skupa smo pohađali osnovnu školu i Prvu riječku gimnaziju. Čujemo se preko Skypea par puta godišnje. Početkom decembra me je nazva i na kraju razgovora me obavestio da za božićne praznike ide na Maldive. Dosta mu je hladnoće i hoće malo da se ugrije i osunča. Stan će mu biti prazan pa ako hoću da provedem par dana u Rijeci, dobro sam došao. Ključeve će ostaviti kod komšinice. Nije mi trebalo puno razmišljanja pre nego sam prihvatio. Rijeka je jedan od najvažnijih gradova u mom životu. Tamo sam proveo dobar deo detinjstva i formirao se kao osoba. Par dan van kuće je uvek dobro došlo. Čovek promeni okolinu, odmori i opusti se: najbolji način da se napune akumulatori.

    Krenuo sam dan prije katoličkog Božića, to jeste na Badnjak. Na cesti ni žive duše: svi su kući i spremaju hranu za tu večer i sutrašnji ručak. Stigao sam za nekih 6 sati. Niti na granici nije bilo nikakve gužve. Vreme je bilo maglovito i vlažno, kako su predvideli na vremenskoj prognozi. U Sloveniji sam se zaustavio na ručku. Poštivao sam njihovu tradiciju pa sam preskočio meso. Kako ne volim ribu, izbor je pao na pržene lignje, one na kolutiće. Uz to klasični prilog, prženi krumpirići i tartar umak. Nakon ručka, čaša dobrog belog vina (kako sam vozio, zadržao sam se na jednoj) i kava. U Rijeku sam stigao u kasno popodne, negde oko 5 sati. Kako je dan bio tmuran, praktično se je bilo smračilo. Ovo nije prvi puta da sam gost mog prijatelja, tako da poznajem, a i ja sam poznat u okolini. Pozvonio sam na vrata komšinici (stara je i debela, ali je jako simpatična i draga). Kada me je videla, od srca mi se obradovala. Ne može mi dati ključeve ako prije nešto ne popijem s njom (imam osećaj da konzumira prilično alkohola). Nisam mogao odbiti. Stavila je na stol jednu od onih flaša od servisa, sa staklenim čepom i dve čaše. Ovo je prava lička šljivovica - pojasnila mi je. Nakon treće čašice sam se nasilno izvukao: nemoj se ljutiti, ali umoran sam i hteo bi se istuširati.

    Raspakirao sam se i dremnuo pola sata. Zatim sam se bacio na čitanje knjige koju sam si poneo za ovu priliku. U toku godine čitam jako malo; više iz lenosti nego zbog nedostatka vremena. Svi drugi koriste ovu drugu izliku, a provode sate pred televizorom. U stvari se radi o tri knjige američke spisateljice Ayn Rand. Naslov trilogije je „Atlant je slegnuo ramenima“ (u originalu „Atlas shrugged“). U tih 5 dana provedenih u Rijeci dovršio sam prvu knjigu (već sam je bio pročitao do pola) i stigao do pola druge. Sutradan, na Božić, osvanuo je prekrasan sunčani dan. Super! Nisam hteo da se javljam poznanicima da me slučajno ne bi pozvali na ručak. Seo sam u auto i odvezao se van grada, do Kostrene, gde su riječke gradske plaže i prekrasno šetalište uz more. Uživao sam u šetnji. Sreo sam samo par ljudi jer su svi drugi bili na ručku. On šta mi je nedostajalo je da popijem kavu; svi lokali su bili zatvoreni. Popodne sam se opet malo izvrnuo i nastavio čitati roman.

    Ostala tri dana sam se šetao uz more. Postoji više lepih lokacija, tako da nisam ponovio dve iste trase. Javio sam se poznanicima, a s nekima sam se i našao u gradu na piću. Jedni su me pozvali u njihov stan na večeru. Uz to sam se često znao prošetati Korzom, kako se zove glavna rečka ulica u centru. Atmosfere je bila praznička. Puno tezgi na kojima su se prodavali „domaći“ poljoprivredni proizvodi (glavna zvezda su bile fritule, neka vrsta uštipaka, i čvarci) i gde se je prodavalo piće. Najviše je išlo crno kuhano vino. Na puno mesta je svirala muzika, pretežno iz zvučnika, a na dva mesta su svirali sastavi u živo. Moje uši su ostale zapanjene s onim šta se sviralo. Rijeka je uvek bila progresivni grad, šta se muzike tiče. U vreme ovakvih praznika su se svirale i primorske stvari; nisam to čuo niti na jednom mestu. Jedna grupa je svirala bosanske hitove od Crvene Jabuke i Plavog Orkestra, a druga je pokušavala imitirati Led Zeppelin; dosta loše, rekao bih. Iz zvučnika su se čuli narodnjaci i turbo folk. Narodnjaci čine dio mog kulturnog nasleđa, ali turbo folk je najgora muzika koju poznajem (isprika zbog mog negativnog suda svim ljubiteljima ove vrste narodnjaka).

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 10 July 2020
    .
  7. Baby driver

    By Pesme Mladosti il 8 Jan. 2020
    0 Comments   118 Views
    .
    Baby driver, ili Vozač, kako je kod nas preveden, je akcijski triler koji je izašao u bioskopima ove godine, 2017. Preuzeo sam film preko interneta, pronašao titlove na srpskom, priključio računar preko HDMI veze na televizor, uključio stereo radi boljeg zvuka i počeo gledati. Nisam očekivao ništa posebno. Vidio sam reklamu: akcija, jurnjava s automobilima, sve uobičajene stvari koje sam video bezbroj puta i koje su mi prilično dosadile. Ali čim je film krenuo osetio sam da je ipak drukčiji. Na kraju sam bio jako zadovoljan s mojim izborom. I ženi se je jako svideo, dok je ćerka ostala razočarana.

    Film je od onih adrenalinskih. Izaziva lučenje ove supstance koja uzrokuje uzbuđenje. Zašto? Tema je već sto puta viđena. Mladi dečko je super vozač i nije od onih najpoštenijih na svetu. Jednom je ukrao novac lovu velikoj zverki (Kevin Spejsi) i mora isplatiti taj dug. Kevin organizira pljačke banaka i angažuje njega kao vozač koji se brine za prevoz pljačkaša. Dečko ima problema sa sluhom i uvek ima slušalice na ušima. To ga ne sprečava da „čuje“ ono što se priča. Naime živi s ujakom (njegovi su poginuli u automobilskoj nesreći) koji je gluvonem i tako je naučio čitato s usana.

    Film ne bi bio ono što jeste da u njemu nema muzike. Stare muzike iz mojih vremena. Uz to su slike sinhronizovane s ritmom zvuka i to sve uvlači gledaoca u posebnu atmosferu. Za one iz moje generacije to je fantastična atmosfera. Za mlađariju, kao moja ćer, je dosadno i bučno iako je brzina izmena scena u stilu s današnjim video spotovima. Najveći deo pesama sam prepoznao. Jedna od prvih je Debora od Ti Reksa (imam njihovu ploču s tom pesmom). Cura od našeg junaka nosi to ime. Bile su tu i kompozicije Dejvida Bouvija, Rolingstonsa i Kvina, da pomenem one najpoznatije. Od onih manje poznatih odmah sam prepoznao grupu Fokus s njihovim delom Hokus Pokus. Stvar je iz 1973 i radi se o posebno prepoznatljivom komadu; kada ga jednom čuješ ne možeš ga zaboraviti. Ja sam u to vreme imao 14 godina. Ponavljanje iste šeme, ali svaki puta sve brže. Idealno da se potcrta akcija, jurnjava autima i ispaljivanje metaka iz automatskog oružja.

    Dve stvari su mi se jako dopale, bile su mi prepoznatljive, ali se nisam uspevao setiti izvođača niti naslova pesama. Na jednom pretraživaču sam uspeo pronaći sve pesme koje su korištene u filmu. Jedna od one dve jeste od grupe Komodors i zove se Easy (polako). Jedna od retkih sporih stvari (super za sentiš) koja služi da istakne izmene ritma samog filma. Druga je od sastava Golden Earring (Zlatne naušnice) i naslov joj je Radar Love. Nju vam donosim na ovoj stranici. Zanimljivo je da je nastala iste godine kao i Hokus Pokus.



    Interesantno je da se nisam mogao setiti niti grupa niti naslova pesama iako su mi obe stvari dobro poznate. Ne znam da li se tu radi o nedostatku moje opšte muzičke kulture ili moje sećanje pomalo, ali sigurno slabi. Prošlo je više od 40 godina od kada su objavljene i od kada sam ih ja verovatno čuo po prvi put.

    Gotovo svi junaci priče su na neki način otkačeni i moram reći da mi je glumački sastav ostavio vrlo dobar dojam. Film je američka pa neke njihove lajtmotive jednostavno nisu mogli izbeći. Kevin je u filmu zločest i nepopustljiv, ali na kraju se smekša prema mladenačkoj ljubavi, koju je i on nekada davno osetio, i pomogne glavnom junaku i njegovoj devojci. Kraj je uobičajeni hepiend: nakon što vozač odsedi par meseci u zatvoru (ipak je napravio neke loše stvari, prema tome mora platiti svoj dug društvu), na izlasku ga sačeka njegova verenica i zadnji kadar vam ne trebam posebno prepričavati.

    Ne mogu da se na kraju ne osvrnem na Kevina Spejsija. Jedan od mojih omiljenih holivudskih glumaca iz brojnih filmova i nekih televizijskih serija. Glumac koji je okarakterisao i dominirao filmsku scenu zadnjih decenija. Malo pre nego sam pogledao film izašlo je na videlo njegovo loše ponašanj, kako u privatnom tako i u profesionalnom životu. Ne želim da ulazim u detalje, posebno što se tiče njegovog privatnog života. Kada sam čuo o tome, zgrozio sam se. Zar čovek kojeg sam obožavao može u stvarnosti biti nečovek? Na kraju su ga izbacili iz serije „Kuća od karata“ i iz jednog filma čije je snimanje već bilo završeno. Sve scene gde je on nastupao su ponovljene s novim glumcem. Još jedna legenda je nestala.

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 8 Jan. 2020
    .
  8. Moja buduca supruga

    By Pesme Mladosti il 15 July 2019
    0 Comments   122 Views
    .
    He, he, morate priznati da naslov obecava. Ovde vec idemo u intimne detalje. I tu je muzika imala svoju ulogu. Isli smo zajedno u gimnaziju, naucni smer. Od prvog dana mi se svidela: duga smedja kosa, zvonasta suknja i tanki struk. Nisam nista preduzimao. Ispostavilo se da je i ona mene primetila. To sam saznao od jedne zajednicke prijateljice. Kao mladji sam bio prilicno smotan. Pristupiti nekoj curi je bio problem. Nisam zna kako da obznanim svoje osecaje, a uvek je bio prisutan strah da cu biti odbijen. Nakon ove informacije, da sam i ja njoj interesantan, sam se ohrabrio. Prvo sam od prijateljice nabavio njen broj telefona, a zatim sam je jedne subote nazvao i upitao da li bi samnom izasla u bioskop. Odgovor je bio pozitivan i to isto popodne smo sedili jedno uz drugo i gledali Papirnati mesec. Filma se ne secam bas puno, a nemam ni nameru da ovde objasnjavam u detalje zbog cega je to bilo tako. Jednostavno mi je ona bila interesantnija. I tako je pocela nasa ljubavna prica.

    Ja sam imao neke fiksne ideje o tome kako i gde treba izlaziti, sve po skrivecki. Ostalo mi je u glavi da je moja prethodna veza lose zavrsila zato sta je bila previse javna. Danas mi je smesno to moje razmisljanje, ali za hroniku, tako je bilo. To je trajalo negde do letnjeg raspusta, kada smo oboje otisli na logorovanje sa izvidjacima. Bili smo u dva razlicita odreda, sta mi je pomoglo da drzim nasu vezu i dalje tajnom. Znam da cete se na ovo smejati i da ne uspevate ni zamisliti kako je to funkcionisalo. U toku logorovanja ona je slomila nogu i dobila gips, pa se nije mogla puno kretati s nama ostalima, a meni je bilo pomalo dosadno jer se nismo uspevali puno vidjati. I tako je na scenu stupila Sonja. Godinu dana starija od mene, zgodna i provokativna, ali bez zakljucka (ne znam da li sam uspeo objasniti ono sta sam hteo). I tako je moja veza, s mojom buducom suprugom prekinuta nakon otprilike pola godine, mojom krivnjom.

    Sledecih godina smo se redovno vidjali u razredu, cak ponekad zajedno izasli u drustvu, ali sam je ja nekako uvek izbegavao u strahu da ce ona traziti objasnjenje o onome sta se desilo. Osecao sam se krivim i posramljenim jer sam povredio osobu koja mi je bila draga i koja nista nije skrivila (osim sta je slomila nogu). S druge strane, sa Sonjom se nakon logorovanja vise nisam vidjao; ocito nasi osecaji nisu bili dovoljno jaki, nego se radilo samo o trenutnom flertu. Sve je to tako islo do maturskog putovanja. Iz Beograda smo avionom otisli do Budve, proveli par dana na crnogorskom primorju i zatim se utaborili u Dubrovniku.




    Jedno popdne smo svi, celi razred, bili na gradskim zidinama. U pauzi izmedju dva razgledanja naslonio sam se na jedan zid i ispred mene, s druge strane staze video nju kako razgovara s jednom drugaricom iz razreda. Bila je u protusvetlu, s kosom podignutom u pundzu i bila je prelepa. Moji osecaji, a moram priznati i hormoni se proradili. Prilika se ukazala to vecer. Celi razred je posle vecere u hotelu gde smo bili smesteni, zavrsili u disko klubu hotela Excelsior, koji se nalazi van starih zidina. U jednom trenutku je zasvirala "Shine on you crazy diamonds" od Pink Floyda. Prisao sam joj i pitao da li bi htela plesati. Pristala je. U pola pesme sam je upitao da li bi htela da ponovo budemo zajedno. Nakon dugacke pauze odgovorila mi je da ce razmisliti. Ne znam kako, ali sam predosecao da ce na kraju odgovor biti pozitivan i tako je i bilo. Od tada je proslo malo manje od 40 godina a mi smo jos uvek zajedno.

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 15 July 2019
    .
  9. Jethro Tull koncert u Milanu

    By Pesme Mladosti il 24 July 2018
    0 Comments   99 Views
    .
    Zadnjih par godina živim u predgrađu Milana. Živeti u jednom takvom velegradu ima puno loših strana, kao na primer zagađenost zraka, velike gužve u prometu i slično, ali isto tako i jako dobrih. U blizini imam na raspolaganju 3 aerodroma, pa je tako vrlo lako otići na putovanje. Uz to je i izbor letova velik pa su isto tako i cene vrlo prihvatljive. Broj kulturnih događaja kojima se može prisustvovati je ogroman, muzeji se nalaze na svakom koraku, ima preko 100 bioskopa; izbor je stvarno neograničen. U Milanu često gostuju i zvezde svetske muzičke scene. Prije par godina sam video Deep Purple i oduševio se s njihovim nastupom. Bio sam prisutan i kada je gostovala Madona. Ulaznice su bile strašno skupe, ali nisam mogao odoliti da je ne vidim. Veliko razočaranje. U stvari se nije radilo o koncertu nego o spektaklu. Mlađoj publici se svidelo, nama malo starijima puno manje.

    Pre dva meseca žena je bila u subotu popodne kod jedne prijateljice. Vratila se kući i donela dve karte za koncert. Jedan par je otkazao i ženskoj su ostale dve ulaznice za... daj da vas još malo držim u neizvesnosti. Moja bolja polovina zna da ja volim ove stvari pa je kupila te suvišne karte za Jethro Tull. Iako nije veliki poznavalac grupe, i ona je odlučila videti koncert jer na njega ide i prijateljica. Kako vodi muža, tako i mene moja vodi sa sobom. Kod kuće imam jednu njihovu longplejku: dupli album s koncerta u živo. Odmah je završila na gramofonu. Za mene da se podsetim (ne slušam ih svaki dan), a za nju da ih malo bolje upozna. Svidelo joj se to šta među instrumentima ova grupa koristi i flautu. Koliko god je njihov zvuk tvrd i ritam žestok, delovi s flautom daju određenu atmosferu mekanog, ako ga tako mogu nazvati, ugođaja. Uz to smo na Internetu pogledali i neke tekstove i ustanovili da su oni prilično društveno angažirani.

    jethro-tull-milano

    Koncert je ima i svoj razlog: s njim slave 50 godišnjicu osnivanja i delovanja na muzičkoj sceni. Ja sam taj dan radio i nije imalo smisla vraćati se kući, jer se je predstava održavala relativno blizu mog ureda. Desetak stanica metroa i stigao sam na dogovoreno mesto u 7 uvečer. Sunce je još uvek bilo visoko. Koncert je počinjao u 9, pa smo odlučili da se nađemo u jednom irskom pabu, nešto pregrizemo i popijemo po koju pivu. Ja sam prvi puta video ženinu prijateljicu i njenog muža. Nešto su stariji od nas i već su oboje u penziji, ali su oboje vrlo dragi i simpatični. On vozi motor od 1200 kubika, što već samo nešto govori o njegovom mladenačkom duhu. Upoznali smo se i odmah se stvorio filing među nama. Nakon prve velike pive, naručili smo još jednu malu, svi, muški i ženske. One su odlučile da to večer drže naš korak. Uz pivo smo grickali stvari koje su bile besplatno na raspolaganju; mali sendiviči.

    Na pola koncerta smo se još jednom poslužili u baru, a po završetku smo na pokretnom kiosku uzeli po jedan pravi sendvič s kobasicom i uz to i zadnju pivu za to večer. Na kraju smo se vratili doma s autom koji je vozio muž od supruge. Nije izgledalo da je nešto popio. Doma sam došao izusetno umoran i oznojen. Dan je bio topao i sparan, a za vreme predstave se i plesalo, pa su potoci znoja tekli u obilju. Bilo je prošlo jedan iza ponoći, bio sam umoran, ali sam na kraju morao pod tuš da se osvežim. Večer je bila doista ugodna. Novo društvo je bilo jako simatično, dobro i obilno se pilo, a ponešto se i pregrizlo. A koncert, pitati će neko od vas? Bio je super!



    Kada je završio došlo mi je spontano u glavu da ga definiram kao: siromašan i uzbudljiv. Zašto siromašan? Održava se na milanskom hipodromu, na otvorenom, ali relativno skučenom prostoru. Bina je bila velika i dobro opremljena, ali je sve davalo dojam da se radi o događaju iz serije B. I broj posetitelja nije bio preterano velik; rekao bih između dve i tri hiljade ljudi. Sve to zajedno je pokazivalo da organizator nije ovo smatrao velikim koncertom i sve je to učinilo da mi se na kraju jako dopadne. Kako nas je bilo relativno malo, nekako se činili da je Ian Anderson, čelni čovek grupe, onaj koji svira flautu na jednoj nozi, kao čaplja, uspio uspostaviti direktni kontakt s svakim od nas iz publike. Krenuli su s manje popularnim pesmama, među kojima su bila i dve kompozicije klasične muzike obrađena u rokerskom aranžmanu. Šta se više bližio kraj, sve je trajalo neka 2 sata, tako je atmosfera postajala sve toplija i uzbudljivija. Za kraju dve legendarne pesme od Jethro Tulla: Aqualung i Locomotive Breath. Nezaboravno!

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 24 July 2018
    .
  10. Azra

    Tags
    Azra
    By Pesme Mladosti il 19 June 2017
    0 Comments   134 Views
    .
    Mislio sam da cu imati neogranicenu kolicinu materijala za ovaj blog. U mojoj memoriji je trebala biti pohranjena neogranicena kolicina uspomena vezanih za razne pesme i izvodjace. Obecao sam si da cu postavljati bar dva nova clanka godisnje. Tako sam jutros seo za kompjuter i otkrio da nemam ideje o tome sto ispricati. Pogledao sam stare tekstove ne bih li dobio neku ideju. Nadao sam se da ce mi doci kakva asocijacija ne neki dogadjaj koji do sada nisam opisao. Nista! Prazni beli papir. Izasao sam iz stana u kratku setnju. Vreme je lepo, sunce grije i vruce je. Zapalio sam cigaretu i ukljucio prekidac mojih mozdanih stanica u nadi da ce se nesto roditi. Kada sam stigao do kraja parka, rezultata i dalje nije bilo. Seo sam na drvenu klupu i zapalio jos jednu cigaretu. U vezi s time, evo jedan savet mladjariji: ne pusite, ne navikavajte se. Lose je za zdravlje, ali isto tako i za novcanik. Kada sam ja poceo uvlaciti da se ne ugasi, taj sport je malo kostao. Danas kada ne znaju kako popuniti drzavni budzet jednostavno podignu porez na duhan. Cene su postale astronomske i uskoro ce to postati zabava samo za bogate.

    Krenuo sam natrag. Prebacio sam prekidac na drugi smer razmisljanja. Poceo sam izlistavati grupe koje volim u nadi da cu uspeti povezati neki dozivljaj s njima. Uvek se nesto nadje, ali bih hteo nesto dobro, u skladu s prethodnim radovima. Oni mi se cine prilicno dobri. Moja skromna vestina pisanja je dosta lepo dosla do izrazaja. Sto metara prije kuce lampica se konacno upalila. Na blogu nema nista od Azre, jedne od mojih omiljenih grupa. Kada su oni poceli imali su koju godinu vise od mene. Svidjali su mi se, ali nisu bili u vrhu mojih omiljenih izvodjaca. S godinama su se podizali na mojoj toplisti. Jednostavna svirka, ritmicna, cesto sirova i odlicni tekstovi. Valjda s godinama covek pocne vise traziti poruku nego sami ritam i melodiju.

    Krajem sedamdesetih godina prisustvovao sam jednom njihovom koncertu. Jedan prijatelj mi je rekao da imaju svirku u Domu sportova i pozvao me da mu pravim drustvo. Pojavili smo se ispred dvorane sat vremena prije pocetka. Kupili smo karte. Secam se da mi je bilo malo cudno. Karte su kostale manje od polovice uobicajene cene. Istina je da u to vreme nisu imali popularnost Bijelog Dugmeta, ali mi je tako mala cena ulaznica bila odmah sumnjiva. Pola sata prije koncerta poceli su pustati publiku. Udjemo unutra i sledimo masu. Ne idu prema parketu dvorane, gde se uobicajeno odrzavaju koncerti i gde se igraju kosarkaske utakmice. Svirka ce biti u hodniku koji vodi na gornje tribine. Ja i prijatelj se gledamo s nevericom. Na kraju hodnika je zid, a ispred njega malo podignuta bina, s bubnjevima, pojacalima i mikrofonima. Svi se zaustavljaju tamo; nema alternativnog puta.

    Cini mi se da nas je bilo nekih dvesto posetilaca. Prepoznajem i jednog novinara popularnog omladinskog lista; ne secam se imena ni jednog niti drugog. Pet minuta nakon sluzbenog vremena na pozornicu (ovo je jaka rec za ono sto je fizicki bilo postavljeno) izlaze muzicari. Azra u originalnoj postavi. Glavni lik je Johhny Stulic, ali je tu i Stublic. Nedugo nakon ovog dogadjaja, Stublic i ostali su se odvojili i osnovali grupu Film. To je bilo vreme "novog talasa" u koji se je Azra ukljucila kao jedna od vodecih grupa. Koncert je poceo i trajao nekih 40 minuta. Atmosfera je bila vruca. Nakon prvih akorda svi smo pocela skakati i pevati pesme. Ozvucenje je bilo jako lose, a akustika prostora potpuno neadekvatna. Jedva se je uspevalo razumeti nesto od pevanog teksta. Nemam sumnje da bi vecina kriticara bi to bila ocenila kao los koncert.



    Usprkos tehnickim problemima, onim objektivnim, ali i subjektivnim, vezanim za izvodjace (Johhny nije nikada bio niti postao dobar gitarista i pevac), od prvih taktova Azra je uspela preneti energiju publici. U zraku se osecala snaga njihove sirove muzike i stihova koji su imali smisao. Nakon koncerta smo otisli u obliznji bar na pivu, kako je to bilo uobicajeno. Obicno bi se probalo zapodenuti razgovor i s kojom devojkom u nadi da bi se mogao ugovoriti kakav sastanak u bliskoj buducnosti. Pogledali smo okolo i ustanovili da devojaka prakticno nema. Azra je prava muska grupa, za tvrde i cvrste muskarce. Piva je bila losa (BIP) i mlaka.

    Read the whole post...

    Last Post by Pesme Mladosti il 19 June 2017
    .